<body>





30.03.2013.

.

Tužno je kad vidiš u šta se pretvaraju osobe za koje si spreman život dati. Trudiš se da budeš tu, da stekneš njihovo povjerenje, da vide prijatelja i oslonac u tebi... a oni te samo tako odjebu. Nebitan si im. Bitno im je samo da se poigravaju s tobom. Oni koje si uvijek stavljao na mjesto prvo, tebe sada šalju negdje na dno, na neko 100. mjesto. Sve to rade, a da se nikada ne zapitaju: ''Pobogu, kako li se on/ona osjeća?'' Iskreno, odricala sam se sopstvene sreće zbog ovakvih osoba. Na kraju shvatim da toga, vjerovatno, nisu ni vrijedne. Ali idalje ne mogu da izbjegnem ono... Ako požele ikad da mi se vrate, da se vrate na staro, ja ću ih dočekati raširenih ruku. Prežalit ću one suze, prolivene baš zbog njih. Prežalit ću i one neprospavane noći, tmurne dane. Uvijek. To je vjerovatno i moja najveća SLABOST.










Ljudski je griješiti, a božanski praštati. Možda si ti čovjek, ali ja nisam Bog.



I suze i smijeh, za dušu su lijek, oduvijek.